Autori Bukefala
Jovica Aćin
Jovica Aćin (1946), pripovedač i romanopisac, autor je i nekoliko esejističkih knjiga, među kojima je najznačajnija Gatanja po pepelu. Znatna čitalačka pažnja bila je posvećena i njegovoj Poetici krivotvorenja, uz koju su i autopoetičke i ispovedne Goli pripovedač, Sve zbog vazduha, te Zaludno mišljenje. Nalik ovoj o Borhesu, od njega potiče i Doktor pripovedanja. Kafka, knjižica objavljena pre neku godinu u Novom Sadu. Aćin je od početka prijatelj i saradnik Bukefala.
Aristofan
Aristofan se smatra najznačajnijim predstavnikom Stare atičke komedije i jednim od najvećih satiričara svetske književnosti. Kroz svoja dela nemilosrdo je ismevao tadašnje političare, filosofe (poput Sokrata) i opšte stanje u atinskom društvu tokom Peloponeskog rata. Njegove drame prepoznatljive su po neobičnim i nadrealnim zapletima, kao što su putovanje na nebo na leđima balege ili štrajk žena protiv rata. Od oko 40 komedija koje je napisao, u celini je sačuvano svega 11, među kojima su najpoznatije „Ptice“, „Žabe“, „Oblaci“ i „Lisistrata“.
Roberto Arlt
Robert Arlt (1900–1942) bio je samobitni genije i začetnik modernog argentinskog romana, koji je u svojim kultnim delima poput „Sedam ludaka” opisao mračno podzemlje, anarhiste i proroke margine. Njegov stil je sirov, grozničav i nameran otklon od uglađene borhesovske estetike, jer je Arlt verovao da se istina o modernom čoveku ne nalazi u bibliotekama, nego u brutalnosti ulice i teskobi siromaštva. Kao vizionar koji je predvideo otuđenje poznog 20. veka, u književnost je uveo likove opsednute bizarnim izumima i socijalnim revolucijama.
Fransis Bekon
Frensis Bekon (1561–1626), vojvoda Verulamski, engleski filosof i državnik koji je u svom prekretničkom delu „Novi Organon” odbacio aristotelovsku dedukciju u korist induktivne metode, tvrdeći da se do istine o prirodi dolazi isključivo posmatranjem i eksperimentom. Analizirao je „idole” (zablude uma) – plemena, pećine, trga i pozorišta – koji zamućuju ljudsko saznanje, dok je njegova deviza „znanje je moć” (scientia potentia est) postala temelj naučno-tehničke civilizacije, jer je verovao da svrha nauke nije samo puka kontemplacija.
Andrej Beli
Andrej Beli (1880–1934), središnja figura ruskog simbolizma i jedan od najvećih inovatora svetske književnosti 20. veka. Njegovo stvaralaštvo odlikuje se težnjom ka sintezi muzike, filozofije i književnosti, što je najočiglednije u njegovim eksperimentalnim formama poput „Simfonija”. Remek-delo Peterburg, najznačajniji njegov roman, smatra se ruskim pandanom Džojsovom Uliksu zbog složene simbolike, psihologizma i prikaza grada kao destruktivne mašte.
Valter Benjamin
Valter Benjamin (1892–1940), jedan od najpronicljivijih mislilaca 20. veka, čiji rad spaja elemente marksizma, jevrejskog mesijanizma i teorije estetike. Njegova sposobnost da u svakodnevnim predmetima i urbanim pejzažima pronađe duboke filosofske istine učinila ga je ključnom figurom Frankfurtske škole.
Bertolt Breht
Bertolt Breht (1898–1956) bio je uticajni nemački dramaturg, pesnik i pozorišni reformator prve polovine dvadesetog veka. Njegovo delo duboko je obeleženo marksističkom filosofijom i kritikom kapitalističkog društva. Breht je prvenstveno poznat kao zagovornik epskog pozorišta i nastojanja da se publika udalji od emocionalnog uživljavanja i da se umesto toga podstakne kritičko razmišljanje o društvenim i političkim pitanjima.
Mihail Afanasjevič Bulgakov
Mihail Afanasjevič Bulgakov (1891–1940), po profesiji lekar, a po vokaciji vitez ruske proze, stvorivši dela u kojima se natprirodno i svakodnevno prepliću u kolopletu razorne satire. Njegovo životno delo, „Majstor i Margarita”, predstavlja jedinstven spoj hrišćanske metafizike, faustovske pogodbe i brutalnog ismevanja sovjetske birokratije. Živeći pod senkom Staljinove cenzure, pisao je svoje najznačajnije redove „za fioku”, svestan da za njegovog života svetlost dana neće ugledati, ali nepokolebljiv u svojoj umetničkoj istini.
Anton Pavlovič Čehov
Anton Pavlovič Čehov (1860–1904), ruski pisac i lekar, čije su pripovetke i drame postavile temelje modernog književnog izraza i psihologije u umetnosti. Kao lekar po struci, često je isticao da mu je „medicina zakonita žena, a književnost ljubavnica”, što se ogleda u njegovom objektivnom, gotovo dijagnostičkom pristupu ljudskim slabostima. Njegove drame, poput „Galeba”, „Ujka Vanje” i „Višnjika”, revolucionarizovale su pozorište uvođenjem „unutrašnje radnje” i podteksta umesto klasičnog spoljašnjeg zapleta.
Gilbert Kit Česterton
Gilbert Kit Česterton (1874–1936), engleski pisac, pesnik, kritičar i apologeta hrišćanske i katoličke ideje. Poznat po svom duhovitom stilu pisanja, često je koristio paradokse i humor da izrazi svoje ideje. Pisao je romane, kratke priče i pesme, uključujući i popularnu detektivsku seriju o ocu Braunu. Česterton je bio plodan pisac koji je ostavio iza sebe obimno delo koje obuhvata različite teme, od religije i filosofije do politike i društva. Njegova dela su i danas popularna zbog svoje svežine, duhovitosti i dubine uvida.
Džefri Čoser
Džefri Čoser (oko 1343–1400), prvi veliki engleski pisac koji je narodni jezik izdigao na nivo umetnosti, ostavivši za sobom besmrtne „Kenterberijske priče”. U svom glavnom delu, on okuplja šaroliku grupu hodočasnika u čijim pričama majstorski meša surovu realističnu satiru, vitešku romansu i narodni humor, stvarajući tako sveobuhvatnu panoramu srednjovekovnog društva. Čoser je u engleski stih uneo evropsku sofisticiranost, ali ga je oplemenio karakterističnim engleskim duhom i dubokim razumevanjem ljudskih slabosti.
Leonardo da Vinči
Leonardo da Vinči (1452–1519), italijanski slikar, vajar, arhitekta, muzičar, naučnik, pronalazač i pisac. Smatra se jednim od najvećih genija u istoriji sveta. Najpoznatiji je po svojim slikarskim remek-delima, kao što su „Mona Liza“ i „Tajna večera“. Njegovi izumi i ideje bili su daleko ispred njegovog vremena, uključujući skice za helikopter i padobran. Bio je fasciniran anatomijom čoveka i životinja, njegova proučavanja u ovoj oblasti dovela su do mnogih važnih otkrića. Treba reći da je Leonardo da Vinči bio veoma tajanstven i zagonetan čovek.
Džon V. Dan
Džon V. Dan (1875–1949), britanski vazduhoplovni inženjer i filosof, svetsku slavu stekao svojom knjigom „Eksperiment s vremenom” iz 1927. godine. Njegovo učenje zasniva se na teoriji serijalizma, prema kojoj vreme nije prava linija već beskrajni niz dimenzija, što omogućava ljudskoj svesti da kroz snove „zaviri” u budućnost. Dan je počeo svoja istraživanja pošto je primetio da mu se u snovima često javljaju događaji koji se kasnije zaista obistine, što ga je navelo na to da na snove gleda kao na stanje u kojem pažnja luta kroz viševremenske nivoe.
Lord Danseni
Edvard Džon Morten Draks Planket (1878–1957), poznatiji kao Lord Danseni, anglo-irski pisac, dramaturg i pesnik. Danseni je bio plodan pisac, poznat po svojim fantastičnim pričama, koje često kombinuju humor, satiru i filosofske elemente. Njegova dela karakteriše bogat i maštovit jezik, kao i interesovanje za mitologiju i daleke kulture. Među njegovim najpoznatijim delima su zbirke priča „Bogovi Pegane" i „Vreme i bogovi", „Knjiga čuda" i „Sanjareve priče" .
Tomas de Kvinsi
Tomas de Kvinsi (1785–1859), engleski esejista i kritičar, najpoznatiji po svom ispovednom remek-delu „Ispovesti uživaoca opijuma”, koje je potreslo i opčinilo tadašnju javnost. Njegov stil karakteriše „strasna proza”, bogata raskošnim opisima i složenim rečeničnim konstrukcijama koje verno prenose vizije i košmare izazvane opijatima. Kao jedan od prvih pisaca koji je duboko ponirao u podsvest i psihologiju snova, izvršio je ogroman uticaj na kasnije autore poput Bodlera, Edgara Alana Poa i Horhea Luisa Borhesa.
Markiz de Sad
Markiz de Sad (1740–1814), najradikalniji izdanak prosvetiteljstva koji je logiku i slobodu doveo do najmračnijih krajnosti, tvrdeći da je priroda suštinski nemoralna i okrutna. Njegova dela, dugo zabranjivana i osuđivana, u 20. veku su postala ključna lektira za nadrealiste i filosofe koji su u njegovom „božanskom” ludilu prepoznali iskreno ogledalo ljudske destruktivnosti. Radikalna transgresija – markiz de Sad je ovim dvema rečima pokorio i zastrašio istoriju književnosti, postavljajući pitanje gde prestaje sloboda pojedinca, a počinje ponor apsolutne okrutnosti.
Danijel Defo
Danijel Defo (1660-1731), engleski pisac, novinar i pamfletista. Najpoznatiji je po svom romanu „Robinzon Kruso”, objavljenom 1719. godine. Defo je bio plodan i svestran pisac, sastavio je više od trista ostavrenja na krajnje različite teme. Smatra se jednim od začetnika engleskog romana. Koristio mnoštvo pseudonima, prema nekim izvorima čak 198, pre svega kako bi sakrio svoj trag pred vlastima, ali i poveriocima. Često je bio u nevolji s vlastima.
Albreht Direr
Albreht Direr (1471–1528), slikar, grafičar i teoretičar koji je podigao drvorez i bakrorez na nivo vrhunske umetnosti, stvarajući dela neverovatne tehničke složenosti i simboličke dubine. Njegova čuvena grafika „Melanholija I” predstavlja jedan od najzagonetnijih prikaza stvaralačkog duha u istoriji, gde se matematika, alhemija i umetnička teskoba prepliću u savršenoj harmoniji. Kao mislilac opsednut proporcijama i lepotom, Direr je svojim autoportretima i studijama prirode (poput čuvenog „Zeca”) pokazao da se u najmanjem detalju ogleda čitav božanski poredak.
Artur Konan Dojl
Ser Artur Konan Dojl (1859–1930), škotski lekar i pisac koji je svetskoj književnosti podario Šerloka Holmsa, najpoznatijeg detektiva i simbol hladne, analitičke dedukcije. Premda je Holms počivao na strogom racionalizmu, Dojl je bio fasciniran metafizikom i spiritizmom, verovao u zagrobni život i vile, što ga čini jednim od najzanimljivijih paradoksa viktorijanske ere. Osim detektivskih priča, napisao je izvanredne istorijske romane poput „Bele družine”, kao i naučnofantastične avanture sa profesorom Čelendžerom, među kojima se izdvaja „Izgubljeni svet”.
Džon Don
Džon Don (1572–1631), najistaknutija figura engleske metafizičke poezije, sveštenik i majstor paradoksa čiji su stihovi podjednako slavili erotsku ljubav i duboku religioznu posvećenost. Njegov rad je izvršio ogroman uticaj na modernizam 20. veka, na Ernesta Hemingveja i naročito na T. S. Eliota, koji je u Donu prepoznao jedinstvo misli i osećanja. Čuvena misao „Nijedan čovek nije ostrvo“, potekla iz njegovih Meditacija u kriznim trenucima, postala je univerzalni simbol ljudske međuzavisnosti i empatije.
Henri Džejms
Henri Džejms (1843–1916), američki pisac koji je veći deo života proveo u Evropi, postavši ključna figura u povezivanju starog i novog sveta kroz svoju „internacionalnu temu”. Poznat je po izvanrednoj sposobnosti da prikaže unutrašnje monologe i suptilne društvene igre, gde se najveće drame ne dešavaju kroz akciju, već kroz poglede, prećutane reči i moralne dileme.
Džejms Džojs
Džejms Džojs (1882–1941) bio je revolucionar modernog romana koji je u „Uliksu” čitav kosmos i ljudsku istoriju sabio u jedan jedini dablinski dan, koristeći tehniku toka svesti da razotkrije najskrivenije kutke ljudske psihe. Svojim radikalnim poigravanjem jezikom, koje je kulminiralo u hermetičnom „Fineganovom bdenju”, on je književnost pretvorio u beskrajni lavirint asocijacija, dokazavši da reči mogu da budu podjednako fluidne i višeznačne kao i sami snovi.
Džordž Eliot
Džordž Eliot (pravo ime Meri En Evans, 1819–1880), vrhunski intelektualac i pisac, redefinisala realizam, uvodeći u roman duboku filosofsku analizu i do tada neviđenu psihološku složenost likova. Koristeći muški pseudonim da bi obezbedila da njen rad bude shvaćen ozbiljno u svetu koji je žensko pisanje svodio na laku lektiru, Eliot je ostavila trag kao autor koji veruje da je umetnost najuzvišeniji oblik empatije.
Agustin Espinosa
Agustin Espinoza (1897–1939), ključna figura kanarskog nadrealizma i autor kultne knjige „Zločin”, kojom je uveo potpunu anarhiju mašte i destrukciju građanskog morala u špansku književnost. Njegovo delo je eksplozivni spoj erosa i tanatosa, gde se kroz halucinantne pejzaže i razbijenu logiku traga za „apsolutnom stvarnošću” koja leži iza zavese svakodnevice.
Ezop
Ezop (pravilnije Ajsop) – mitski basnopisac, pretpostavlja se da je živeo oko 600. godine pre nove ere. Njegova originalna dela do nas su stigla u preradama iz ruke Babrija (2. vek) i Avijana (početkom 5. veka).
Fеrdusi
Ferdusi (940–1020), „čuvar persijskog identiteta“, svojim epskim remek-delom uspeo je da oživi kulturu i jezik Irana u vreme arapske dominacije. Njegov rad nije samo književnost, nego temelj iranske nacionalne svesti koji se i danas recituje s velikim poštovanjem. Proveo je više od tri decenije pišući Šahname, monumentalni ep od oko 50.000 distiha koji prati istoriju i mitologiju Persije od stvaranja sveta do arapskih osvajanja.
Gistav Flober
Gistav Flober (1821–1880), nemilosrdni majstor objektivnog realizma koji je u svom remek-delu „Gospođa Bovari”, hirurškom preciznošću razotkrio ispraznost malograđanskih snova. Bio je poznat po svom mukotrpnom radu na jeziku, provodeći dane u potrazi za le mot juste (pravom rečju) i verujući da proza mora da poseduje istu melodijsku snagu kao i poezija. Kroz dela poput „Sentimentalnog vaspitanja” i „Iskušenja svetog Antonija”, Flober je uspeo da spoji hladnu posmatračku analizu s dubokim, često mračnim romantičarskim zanosom.
Pavel Aleksandrovič Florenski
Pavel Aleksandrovič Florenski (1882–1937) bio je jedan od najznačajnijih ruskih mislilaca Srebrnog doba, čije se stvaralaštvo prostire na oblasti filosofije, teologije, nauke i umetnosti. Školovao se i za matematičara i za teologa, što ga je dovelo do jedinstvenog pokušaja spajanja naučne tačnosti i pravoslavne duhovnosti. Njegovo najznačajnije teorijsko delo je Stub i utvrđenje istine, u kojem kroz dvanaest pisama prijatelju istražuje centralne dogme pravoslavne teologije i pokušava da ih izrazi racionalnim jezikom.
Mahatma Gandi
Mohandas Karamčand Gandi (1869–1948), poznat kao Mahatma („Velika duša”), duhovni i politički vođa koji je predvodio Indiju do nezavisnosti od britanske kolonijalne vlasti. Njegova filosofija ne samo da je promenila tok istorije Azije, nego je postala univerzalni simbol borbe za ljudska prava širom sveta.
Erik Gil
Erik Gil (1882–1940), istaknuti engleski vajar, graver i tipograf, čiji se rad smatra vrhuncem britanskog zanatskog pokreta Arts and Crafts. Najpoznatiji je po oblikovanju čuvenog tipografskog pisma Gill Sans, koje je zbog svoje čistine i modernosti postalo poznato kao „britanska Helvetika”, i danas je svuda oko nas. Pored ovog konstruisao je i otmeno pismo Perpetua, nadahnut antičkim rimskim natpisima, koji odiše klasičnom elegancijom i često se koristi u vrhunskoj opremi knjiga.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809–1852), ruski pisac, jedan od najznačajnijih realista u ruskoj književnosti. Njegova dela, kao što su „Mrtve duše" i „Revizor“, satirično prikazuju rusko društvo 19. veka. Gogolj je bio majstor groteske i humora, ali je njegova proza često imala i elemente misticizma i fantastike. Njegov uticaj na rusku i svetsku književnost je ogroman, a njegova dela neprolazna.
Vilijam Hazlit
Vilijam Hazlit (1770‒1830), engleski esejista, književni kritičar, dramaturg i slikar. Poznat je po svojim pronicljivim društvenim komentarima, oštrim književnim kritikama i živopisnim opisima prirode. Hazlitova filozofija može da se opiše kao spoj liberalizma, racionalizma i romantizma. Hazlit je bio uticajan glas u engleskom javnom životu tokom svog života. Njegova dela i dalje su popularna među čitaocima koji cene njegovu oštroumnost, nezavisnost misli i strast za životom.
Lafkadio Hern
Lafkadio Hern (1850–1904), rođen na grčkom ostrvu Lefkada, a odgajan u Irskoj, novinar i pisac koji je posle lutanja po Americi i Karibima konačni dom pronašao u Japanu, uzevši ime Koizumi Jakumo. Postao je najznačajniji tumač japanske kulture za zapadni svet, beležeći sa neverovatnom pažnjom narodne običaje, religiju i, pre svega, zastrašujuće priče o duhovima poznate kao Kvaidan.
Zinaida Nikolajevna Hipijus
Zinaida Nikolajevna Hipijus (1869–1945) istaknuti ruski pesnik, pisac, kritičar i religiozni mislilac, jedna od ključnih figura ruskog simbolizma. Njena poezija bila je poznata po svojoj duhovitosti, erotičnosti i religioznoj mistici. Poznata je po svom neobičnom i ekstravagantnom stilu života i po svojim radikalnim političkim stavovima. Bila je bliska s mnogim drugim ruskim intelektualcima i umetnicima svoga vremena, uključujući muža, pisca Dmitrija Merežkovskog. Posle Oktobarske revolucije, emigrirala je iz Rusije i nastavila da piše i deluje u Parizu.
Dejvid Hjum
Dejvid Hjum (1711–1776), škotski filosof, istoričar i ekonomista, jedna od najznačajnijih figura škotskog prosvetiteljstva i jedan od najuticajnijih empirista. Njegova filosofija polazi od stava da sve naše ideje potiču iz utisaka (impresija), čime je doveo u pitanje racionalne osnove znanja. Poznat je po svom skepticizmu, posebno u pogledu uzročnosti; tvrdio je da je naše uverenje u uzročno-posledične veze zasnovano na navici i očekivanju, a ne na logičkoj nužnosti.
Hari Hudini
Erik Vajs (1874–1926), svetu poznatiji kao Hari Hudini, bio je legendarni iluzionista čije je ime postalo sinonim za nemoguća bekstva. Njegova karijera obeležila je zlatnu era vodvilja, ali i početak moderne magije zasnovane na fizičkoj spremnosti i psihologiji. U kasnijim godinama života, Hudini je posvetio veliku energiju otkrivanju lažnih medijuma i vidovitoh osoba, koristeći svoje poznavanje trikova kako bi dokazao da je „opštenje s mrtvima” obična prevara.
Vilijam Batler Jejts
Vilijam Batler Jejts (1865–1939), jedna od najznačajnijih književnih ličnosti 20. veka, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine. Njegova poezija bila je pod uticajem irske mitologije i folklora. Često je istraživao teme ljubavi, smrti, lepote. Jejts je bio ključna figura u irskom književnom preporodu i jedan od osnivača Abi teatra u Dablinu. Takođe član tajnog društva „Zlatna zora“.
Franc Kafka
Franc Kafka rođen je 3. jula 1883. godine u Pragu. U razdoblju od 1901. do 1906. godine najpre je kraće vreme studirao germanistiku, a zatim prava. Posle promovisanja u doktora prava, godinu dana je bio na „pravničkoj praksi“ u osiguravajućem zavodu Assicurazioni Generali. Kao zaposleni pravnik radio je, potom, u češkom Zavodu za osiguranje radnika od nesreća na radnom mestu, i odatle će, 1922, otići u ranu penziju. Krajem 1917. godine počinje da iskašljava krv. Bila je to tuberkuloza, od koje će umreti 3. juna 1924. godine.
Konstantin Kavafi
Konstantin Kavafi (1863–1933) smatra se najuglednijim grčkim pesnikom 20. veka. Rođen je u Aleksandriji, gde je živeo i radio najveći deo života, prvo kao novinar, a zatim trideset godina kao službenik u Ministarstvu javnih radova. Objavio je 154 pesme, a mnoge od najvažnijih napisao je kad je već napunio četrdeset godina. Njegove pesme često se dele na istorijske, filozofske i senzualne (erotske), a odlikuje ih individualni stil i upotreba mešavine različitih varijanti grčkog jezika.
Luis Kerol
Luis Kerol (1832–1898), matematičar i logičar, predavač na Oksfordu, čija je dvostruka priroda izrodila neke od najneobičnijih svetova u istoriji književnosti. Njegovo remek-delo „Alisa u zemlji čuda” zauvek je promenilo dečju književnost, uvodeći nadrealizam, jezičke igre i izvrnutu logiku koja podjednako fascinira i decu i filosofe. Kao majstor nonsensa, Kerol je koristio poeziju da pokaže kako zvuk i ritam reči mogu da prenesu značenje čak i kad su same reči potpuno izmišljene.
Franc Kimon
Franc-Valeri-Mari Kimon (1868–1947), belgijski arheolog i istoričar, filolog i proučavalac epigrafije, pionir u istraživanju orijentalnih kultova u Rimskom carstvu, a njegovo životno delo posvećeno je dešifrovanju misterija Mitrinog kulta i njegovog širenja sa Istoka na Zapad. On je prvi naučno povezao arheološke nalaze iz dunavskih i rajnskih krajeva s drevnim persijskim korenima, objašnjavajući kako su vojnički misticizmi oblikovali duhovnu mapu Evrope pre hrišćanstva.
Hajnrih fon Klajst
Hajnrih fon Klajst (1777–1811), pisac neukrotive energije i ekstremnih osećanja koji je, razočaran nemogućnošću potpunog saznanja istine (čuvena „Kantova kriza”), stvarao dela u kojima su likovi rastrzani između razuma i nasilnih strasti. U svojim najpoznatijim delima, poput pripovetke „Mihael Kolhas” ili drame „Pentezileja”, on istražuje pojedinca u sukobu s društvenim zakonom i sopstvenom prirodom, najavljujući egzistencijalizam i psihoanalizu čitav vek ranije.
Vilki Kolins
Vilki Kolins (1824–1889), engleski pisac, napisao 27 romana, više od 50 pripovedaka, najmanje 15 drama i preko 100 članaka i ogleda. Njegova najpoznatija dela su „Žena u belom" i „Mesečev kamen". Kolins se smatra jednim od pionira detektivskog romana. Bio je veoma popularan pisac u svoje vreme.
Lukijan iz Samosate
Lukijan iz Samosate (2. vek n. e.), retor i pisac, stvarao na grčkom jeziku, autor najduhovitijih satira antike, neštedimice ismevajući lažne proroke, filosofe i same bogove. Njegovo najpoznatije delo, „Istinita priča”, smatra se prvim naučnofantastičnim romanom u istoriji, jer u njemu opisuje putovanje na Mesec, međuplanetarne ratove i susrete s bizarnim vanzemaljskim bićima. Lukijan je praizvor svake moderne fantastike i subverzije; on je onaj daleki predak koji nas uči da je smeh najjače oružje protiv dogme i ljudske gluposti.
Džon Stjuart Mil
Džon Stjuart Mil (1806–1873), engleski filosof i politički ekonomista, poznat po tome što je doktrinu utilitarizma svog učitelja Džeremi Bentama oplemenio dubokim razumevanjem ljudskog duha. U svom najznačajnijem eseju „O slobodi”, postavio je čuveni „princip štete”, prema kojem pojedinac ima apsolutnu vlast nad sobom, svojim telom i umom, sve dok njegovo delovanje ne ugrožava druge. Bio je nepokolebljivi zagovornik slobode govora, tvrdeći da je sukob mišljenja jedini način da se dođe do istine i da se izbegne „tiranija većine”.
Milenko Miletić
Milenko Miletić (1932–2009), autor magičnih aktova u izdanju Bukefala, akademski slikar-grafičar i levoruki šampion Jugoslavije u floretu, za 1951. godinu. Rodio se u Subotici, a od sledeće godine trajno nastanjen u Beogradu. Godine 1958, diplomirao je na Akademiji za primenjenu umetnost u Beogradu, odsek grafika.
Fernando Pesoa
Fernando Pesoa (1888–1935), jedinstvena pojava u svetskoj književnosti, koji nije stvarao pod pseudonimima, nego pod heteronimima – potpuno izgrađenim književnim ličnostima sa sopstvenim biografijama, stilovima i filosofskim pogledima. Njegovo životno delo, magična i fragmentarna „Knjiga nespokoja”, koju je decenijama zapisivao na listićima i čuvao u poznatom drvenom kovčegu, predstavlja jedan od najintimnijih i najdubljih zapisa o teskobi, snovima i apsurdu ljudskog postojanja.
Mihalis Pijeris
Pesnik, prevodilac i univerzitetski profesor, Mihalis Pijeris (1952–2021) rođen je na Kipru. Studirao je filologiju i teatrologiju u Solunu i Sidneju i radio na mnogim univerzitetima i istraživačkim centrima u Grčkoj, Evropi, Americi i Australiji. Objavljivao je pripovetke, prozne tekstove i drame, kao i veliki broj studija iz oblasti srednjovekovne, renesansne i moderne grčke književnosti. Objavio je devet zbirki poezije, a prevodio je i stranu poeziju na grčki, kao i starogrčke drame.
Tomas Lav Pikok
Tomas Lav Pikok (1785–1866), jedinstvena figura engleskog romantizma, poznat po svojim „razgovornim romanima” u kojima se radnja gotovo u potpunosti svodi na briljantne i duhovite debate ekscentričnih intelektualaca. U svojim najpoznatijim delima, kao što je „Košmarna opatija”, on nemilosrdno, ali s puno šarma, parodira tadašnje književne i filosofske modne trendove, ismevajući čak i svoje bliske prijatelje poput Šelija i Bajrona.
Platon
Platon (427–347. p. n. e.), Sokratov učenik i osnivač Akademije, mislilac koji je verovao da je ovaj vidljivi svet samo bleda senka savršenog i večnog sveta Ideja. Kroz svoje dijaloge, poput „Države” ili „Gozbe”, on nije samo izlagao suvu teoriju, nego je stvarao vrhunsku dramatizovanu filosofiju u kojoj se do istine dolazi kroz živu reč i sukob mišljenja. Njegova čuvena Alegorija o pećini ostaje najmoćnija slika u istoriji čovečanstva za opis procesa saznanja i oslobađanja od okova iluzije.
Plutarh
Čuveni grčki biograf i esejista, živeo u prvom i drugom veku nove ere, tokom uspona Rimskog carstva. Njegovo najpoznatije delo su „Uporedni životopisi”, u kojima paralelno opisuje i upoređuje živote znamenitih grčkih i rimskih ličnosti. Pored biografija, napisao je i obimnu zbirku eseja pod nazivom „Etika”, koja istražuje široku lepezu etičkih, religijskih i filosofskih tema. Veći deo života proveo je u svom rodnom gradu Hajroneji, ali je zauzimao i važne položaje, uključujući službu sveštenika u Apolonovom hramu u Delfima.
Edgar Alan Po
Edgar Alan Po (1809–1949), američki pisac, pesnik i književni kritičar, ostao upamćen kao vodeća figura romantizma i majstor gotske fantastike. Svetsku slavu stekao je svojim mračnim i atmosferskim delima, među kojima se posebno izdvajaju pesma „Gavran” i jezive pripovetke poput „Pada kuće Ašera” i „Crne mačke”. Smatra se izumiteljem detektivskog žanra zahvaljujući pričama o Šarlu Ogistu Dipenu, a njegov rad je takođe presudno uticao na razvoj rane naučne fantastike.
Marko Polo
Marko Polo (1254–1324), venecijanski trgovac, istraživač i pisac, poznat po svojim putovanjima u Kinu. Proveo je 17 godina na dvoru mongolskog vladara Kublaj kana, gde je postao važan savetnik. Njegova knjiga MIlion (Putovanja Marka Pola) upoznala je Evropu s kulturom i bogatstvom Azije. Po povratku u Veneciju, učestvovao je u ratu protiv Đenove, gde je bio zarobljen i u tamnici zabeležio svoja sećanja na put u Kinu.
Džon Raskin
Džon Raskin (1819–1900), najuticajniji viktorijanski teoretičar umetnosti koji je u svom trotomnom delu „Kamenje Venecije” slavio gotiku kao vrhunac ljudskog stvaralaštva, verujući da nesavršenost ručno klesanog kamena odražava slobodu i dostojanstvo radnika. Kroz detaljne analize mletačkih palata i crkvi, on je tvrdio da je arhitektura vidljivo otelotvorenje nacionalnog duha, upozoravajući da zamena zanatskog umeća beživotnom mašinskom proizvodnjom dovodi do moralne i estetske propasti modernog doba.
Frederik Rolf
Frederik Rolf (1860–1913), poznat pod samoproglašenom titulom Baron Korvo, engleski pisac, umetnik i propali kandidat za sveštenika čiji je život bio jednako bizaran kao i njegova proza. Njegovo najznačajnije delo, „Hadrijan Sedmi”, predstavlja vrhunsku fantaziju o samoispunjenju u kojoj glavni junak, odbačeni teolog poput samog Rolfa, na čudesan način postaje papa i kreće u preuređenje sveta. Rolfov stil je jedinstvena mešavina arhaizama, kovanica i neverovatno bogate leksike, što njegove tekstove čini pravom poslasticom za književne sladokusce.
Saki
Saki (pravo ime Hektor Hju Munro, 1870–1916) majstor je atmosfere, onog neodredivog osećaja na ivici jeze. Jezički virtuozan, pregnantan, sažet i raspričan u isti mah, veliki ljubitelj kerolovskih igara rečima. Likovi, poput malog, bolešljivog, Konradina iz, slobodno može da se kaže, kultne priče Sredni Vaštar, ili brbljivog mačka Tobermorija, zauvek ostaju u živom sećanju i često im se vraćamo…
Sapfo
Sapfo (oko 630–570 pre nove ere), grčka pesnikinja s ostrva Lezba, koju je Platon nazvao „desetom Muzom” zbog njene nenadmašne umetničke veštine. Bila je središnja figura zajednice mladih žena kojima je predavala poeziju, muziku i igru, negujući kult lepote i afiniteta prema boginji Afroditi. Njena poezija uvodi potpuno nov, intiman ton u književnost, stavljajući lična osećanja, čežnju i strast iznad epskih podviga i ratova. Ona je izumitelj specifične metarske forme poznatu kao „sapfička strofa”, koja je izvršila ogroman uticaj na rimske pesnike.
Meri Šeli
Meri Šeli (1797–1851), engleski književnik, sa svega devetnaest godina napisala „Frankenštajna”, delo koje se smatra prvim istinskim romanom naučne fantastike. Njena proza predstavlja jedinstven spoj gotičkog horora i romantičarske filozofije, duboko istražujući moralne posledice ljudske težnje da ovlada tajnama prirode i stvaranja. Kroz svoje likove, Meri Šeli često je progovarala o sopstvenoj tragediji i osećaju izolovanosti, zbog čega njena proza odiše dubokom melanholijom i egzistencijalnom patnjom.
Persi Šeli
Persi Biš Šeli (1792–1822), jedan od najvećih pesnika engleskog romantizma. Njegova najpoznatija dela su pesme „Oda zapadnom vetru", „Ševa" i „Oslobođeni Prometej". Šeli je bio poznat po svojim progresivnim političkim stavovima i idealizmu, što se odražavalo u njegovoj poeziji.
Migel de Servantes
Migel de Servantes (1547–1616), španski pisac, najpoznatiji po svom romanu „Don Kihot". Smatra se najvećim piscem na španskom jeziku i jednim od najvećih u svetskoj književnosti. Njegova dela obuhvataju različite žanrove, uključujući romane, drame i poeziju. Servantes je živeo život pun izazova, uključujući zatvor i finansijske poteškoće.
Vladimir Sergejevič Solovjov
Vladimir Solovjov (1853–1900), najznačajniji ruski religijski filosof i mistik, koji je težio „svejedinstvu” – integraciji vere, razuma i nauke, kao i pomirenju istočne i zapadne hrišćanske crkve. Njegova učenja o Sofiji (Božanskoj Premudrosti) i njegova vizija „Bogočovečanstva” duboko su nadahnula rusku poeziju srebrnog veka i velikane poput Dostojevskog, kome je Solovjov poslužio kao jedan od prototipova za lik Aljoše Karamazova.
Lorens Stern
Lorens Stern (1713–1768), engleski pisac irskog porekla i anglikanski sveštenik, čije je delo radikalno preoblikovalo strukturu proze 18. veka. Njegovo najpoznatije delo, „Tristram Šendi”, postalo je kamen temeljac „romana toka svesti”, poznato po svojim beskrajnim digresijama, humoru i poigravanju sa samom formom knjige. Stern se smatra pretečom modernih pisaca poput Džojsa ili Beketa, jer je u središte književnog interesovanja stavio subjektivni doživljaj vremena i haotičnu prirodu ljudskih misli
Robert Luis Stivenson
Robert Luis Stivenson (1850–1894), škotski pisac, pesnik i esejista, najpoznatiji po svojim avanturističkim romanima kao što su „Ostrvo s blagom" i „Neobičan slučaj doktora Džekila i gospodina Hajda". Njegova dela su bila popularna zbog svoje uzbudljive radnje, živopisnih likova i psihološke dubine. Stivenson je bio vešt pripovedač koji je umeo da stvori atmosferu neizvesnosti i misterije. Njegovi romani često istražuju teme dobra i zla, kao i složenost ljudske prirode. Stivenson je takođe pisao pesme, oglede i putopise, pokazujući svoju svestranost kao pisac.
Marsel Švob
Marsel Švob (1867–1905), jedan od najfascinantnijih „pisaca za pisce“ francuskog simbolizma, čovek neverovatne erudicije i majstor kratke forme. Njegovo delo, premda relativno malog obima, izvršilo je presudan uticaj na velikane poput Horhea Luisa Borhesa i Vilijama Foknera.
Rabindranat Tagore
Rabindranat Tagore (1861–1941), bengalski polihistor – pesnik, filosof, muzičar i slikar – koji je 1913. godine postao prvi dobitnik Nobelove nagrade za književnost izvan Evrope. Njegova zbirka pesama „Gitanjžali” (Žrtvena pesma) opčinila je zapadni svet svojom dubokom duhovnošću i jednostavnošću, premošćujući jaz između hrišćanskog misticizma i indijske vedante. Osim što je napisao himne za dve države (Indiju i Bangladeš), osnovao je eksperimentalnu školu Šantiniketan, gde se nastava odvijala u prirodi, verujući da obrazovanje mora biti u skladu sa kosmičkim ritmom.
Lav Nikolajevič Tolstoj
Lav Tolstoj (1828–1910), književni gorostas, čiji su romani „Rat i mir” i „Ana Karenjina” postavili vrhunac realizma i psihološke analize u svetskoj književnosti. Njegova sposobnost da istovremeno prikaže ogromne istorijske epohe i najsitnije treptaje ljudske duše čini ga gotovo „božanskim” pripovedačem koji vidi sve i razume svakoga. Posle teške egzistencijalne krize u zrelim godinama, Tolstoj je odbacio aristokratski način života i razvio specifično učenje zasnovano na pacifizmu, hrišćanskom asketizmu i snažnom otporu svakom nasilju.
Mark Tven
Mark Tven (1835–1910, pravo ime Samjuel Lenghorn Klemens), počeo je kao slovoslagač, radio kao pilot parobroda na Misisipiju, zatim novinar, pre nego što se potpuno posvetio pisanju. Njegova najpoznatija dela su svakako Pustolovine Toma Sojera, Pustolovine Haklberija Fina, Jenki na dvoru kralja Artura. Objavio je nekoliko stotina kratkih proznih ostvarenja.
Petar Demjanovič Uspenski
Petar Demjanovič Uspenski (1878–1947), ruski filosof, matematičar, koji je u delima poput „Tertium Organum” istraživao koncept četvrte dimenzije, tvrdeći da je naš svakodnevni svet samo ograničen i deformisan prikaz višeg, stvarnijeg poretka. Kao najpoznatiji učenik Gurđijeva, on je kroz knjigu „U potrazi za čudesnim” sistematizovao učenje o „Četvrtom putu”, pozivajući pojedinca da se probudi iz stanja „budnog sna” kroz samoposmatranje i svestan napor.
Volas Deloa Votls
Volas Deloa Votls (1860–1911), američki autor i pionir pokreta „Nova misao“ (New Thought), čija su dela postavila temelje za savremenu literaturu o samopomoći i zakonu privlačenja. Premda je veći deo života proveo u relativnoj anonimnosti, njegove ideje doživele su globalnu renesansu početkom 21. veka.
Virdžinija Vulf
Virdžinija Vulf (1882–1941) bila je središnja figura grupe Blumsberi i jedan od najznačajnijih inovatora moderne književnosti, poznata po uvođenju tehnike toka svesti. U svojim remek-delima kao što su „Gospođa Dalovej” i „Ka svetioniku”, ona je težište priče izmestila sa spoljašnjih događaja na istančane, nevidljive treptaje unutrašnjeg života svojih junaka. Premda se čitavog života borila s krhkim mentalnim zdravljem, njena proza odiše neverovatnom vitalnošću, pretvarajući svakodnevicu u svetlucavu mrežu simbola i poezije.
Jevgenij Zamjatin
Jevgenij Zamjatin je bio ruski književnik i inženjer brodogradnje, najpoznatiji po svom remek-delu „Mi”, koje predstavlja kamen temeljac moderne distopijske književnosti. Njegov roman „Mi”, iz 1920. godine, neposredno je nadahnuo kasnije kultne naslove poput Orvelove „1984” i Hakslijevog „Vrlog novog sveta”. Premda prethodno boljševik, Zamjatin je ubrzo postao jedan od prvih velikih disidenata, pišući čuveno pismo Staljinu u kojem je tvrdio da je za pisca „smrt ako mu se oduzme pravo na jeres”.